

Nepuno radno vreme jeste radno vreme kraće od punog radnog vremena. Do angažovanja zaposlenih sa nepunim radnim vremenom dolazi kada kod poslodavaca obim posla zaposlenog nije dovoljan da bi on radio puno radno vreme.
Zaposleni koji je zasnovao radni odnos sa nepunim radnim vremenom kod jednog poslodavca može da zasnuje radni odnos sa drugim poslodavcem i na taj način ostvari puno radno vreme od 40 časova nedeljno. Pri tom, zaposleni nije dužan da traži saglasnost od poslodavca kod koga je u radnom odnosu sa nepunim radnim vremenom da radi kod drugog poslodavca.Zaposleni koji rade sa nepunim radnim vremenom imaju sva prava iz radnog odnosa kao i zaposleni koji radi sa punim radnim vremenom.
Međutim obračun poreza i doprinosa za zaposlene koji rade sa nepunim radnim vremenom razlikuje se od obračuna poreza i doprinosa zaposlenih koji rade sa punim radnim vremenom. Pri tom, obračun poreza i doprinosa kod zaposlenih sa nepunim radnim vremenom razlikuje se u zavisnosti da li zaposleni radi kod jednog ili kod dva ili više poslodavaca.
Osnovicu poreza na zarade zaposlenih čini ostvarena zarada umanjena za iznos od 16.300 dinara mesečno za lice koje radi sa punim radnim vremenom.Ipak, za lice koje radi sa nepunim radnim vremenom, umanjenje je srazmerno radnom vremenu tog lica u odnosu na puno radno vreme.
Kad lice ostvaruje puno radno vreme kod dva ili više poslodavaca, umanjenje vrši svaki poslodavac srazmerno radnom vremenu koje je zaposleni ostvario kod poslodavaca.
Za zaposlenog koji radi sa nepunim radnim vremenom kod jednog poslodavca, a zarada koju ostvaruje je niža od najniže mesečne osnovice doprinosa, osnovica doprinosa je najniža mesečna osnovica doprinosa. Na primer, ukoliko zaposleni radi samo kod jednog poslodavca dva sata dnevno, poslodavac je dužan da obračuna i plati doprinose za obavezno socijalno osiguranje na ugovorenu zaradu za dva sata rada , a ako je ta zarada manja od najniže osnovice, doprinosi za obavezno socijalno osiguranje se obračunavaju i plaćaju na najnižu osnovicu za plaćanje doprinosa.
Ako poslodavac nije obezbedio sopstveni prevoz zaposlenom koji radi nepuno radno vreme, taj zaposleni ima pravo na naknadu troškova prevoza za odlazak i dolazak sa rada u visini cene karte u javnom saobraćaju
Poslodavac koji nije obezbedio ishranu za zaposlene, ima obavezu da im nadoknadi troškove po ovom osnovu, bez obzira da li rade sa punim ili nepunim radnim vremenom. Međutim, visina naknade troškova za ishranu nije propisana Zakonom, već se utvrđuje skladu sa opštim aktom i ugovorom o radu.
Zaposleni koji sa nepunim radnim vremenom samo kod jednog poslodavca, a ispunjava uslove za korišćenje punog godišnjeg odmora, godišnji odmor koristi kod tog poslodavca, nezavisno od dužine trajanja radnog vremena. Pored toga ima pravo i na regres za korišćenje godišnjeg odmora u punom iznosu utvrđenom opštim aktom i ugovorom o radu.
Međutim, za vreme korišćenja godišnjeg zaposleni ostvaruje pravo na naknadu zarade samo za sate koje bi ostvario za zaradu da radi.